U Kličevu nadomak Nikšića među pedesetak romskih porodica u nemaštini dane provodi i dvadesetočlana porodica Ševćeta Saitija. On i Begza su izrodili devetoro djece, a danas ih je u 25 kvadrata dvadesetoro: još dvije snahe, i sedmoro unučadi.
– Radio sam u Komunalnom preduzeću na održavanju čistoće, ali sam prije sedam godina obolio, pa sam napustio posao. Liječim se umjesto da izdržavam porodicu i brinem o djeci. To radi moj maloljetni sin, jer ne smijem da izlazim iz kuće. Ni socijalu više ne primamo jer, kako su mi objasnili, na to nemamo pravo pošto sam prodao radno mjesto. Međutim, niko me nije pitao da li sam bio primoran da to učinim. Posjedujem svu medicinsku dokumentaciju i ne smijem da radim poslove koje sam obavljao. Možda misle da su nam sve probleme riješili što su nam dodijelili ovaj stan pod Trebjesom, prije sedam godina, a on je toliki da pola nas spava na podu, kaže Saiti, pojašnjavajući da su ranije živjeli u daščari u naselju „Budo Tomović”.
Krevete na kojima spavaju dobili su od dobrih ljudi, šporet na drva je prilično dotrajao, našli su ga na otpadu, ali im služi kao da je nov.
– Ovih dana sjeverac duva kao u sred zime, a mi smo bez vatre, jer nemamo drva. I hladnoću bismo istrpjeli da imamo koru suvog hljeba, priča Saiti.
On kaže da su nekako do sada preživljavali jer je sin Arijan i po najlošijem vremenu znao da isprosi za hljeb, ali će muka biti ubuduće.
– Zabranjena je prošnja, pa se plašim da Arijan ne bude sankcionisan. On ni u školu nije išao da bi nas prehranio i obezbijedio nam liječenje, priča otac.
Kaže da nije imao uslove da Arijana školuje. Dvoje djece je bio upisao u osnovnu školu, ali zbog nemaštine ih je ispisao.
– Je li sramota da smo u 21. vijeku, gladni, žedni i bosi, da djeca ne znaju ni da pišu – pita se Saiti.
Jedanaestogodišnji Arijan Saiti često krišom posmatra svoje vršnjake koji izjutra rano sa rancima na leđima idu u školu, dok on pokušava da isprosi dva eura za hljeb da nahrani porodicu.
– I ja bih volio da idem u školu i da znam da pišem i da čitam kao moji vršnjaci, ali Bog mi je dodijelio takvu sudbinu da moram da izdržavam tatu i majku, moju braću i sestre i njihovu djecu. Jako teško mi pada kada čujem plač mojih bratanića i gledam ih kako bosi po ovoj hladnoći izađu na ulicu pored naših stanova i zaustavljaju vozače tražeći im deset i dvadeset centi za hljeb. I ja sam dijete, ali sam stariji od njih i mogu bolje zaraditi dnevnicu – kaže Arijan.
On kaže da, iako želi da pamti samo dobre ljude (koji mu uvijek sa osmijehom na licu daju milostinju), to ne može, a da ne pomene i one druge koji su namršteni i ne daju ni deset centi, iako novca imaju u izobilju...
– Srećan sam kada zaradim i euro. Mojoj sreći tada nema kraja. Nijesmo gladni, jer ću kupiti brašna, flašu ulja i majka će nam zamijestiti priganice. Svi smo tada siti – kaže Arijan, sjećajući se da je najveća novčanica koju je dobio tokom prošnje bila od pet eura.
Mali Arijan kaže da najviše zaradi petkom i subortom uveče kada omladina u Nikšiću izlazi.
– Dobijem novac i kod opštine kada su vjenčanja. Ima i onih dobrih ljudi koji me prepoznaju, pa me zovnu po imenu da dođem kako bi mi dali milostinju, kaže Arijan.
On kaže da bi vrlo rado i radio, te da je i na dnevnicu zarađivao novac, tako što bi cijepao ili slagao drva, u jesen sakupljao krompir, tokom ljeta plastio sijeno i slično.
– Nije mi teško da radim bilo koji posao, samo kada znam da smo svi u kući siti i da nam ne krče crijeva od gladi. Događa se da mi dobri ljudi umjesto novca spreme i hranu koju ponesem za ukućane – priča Arijan.
L.N.
Arijan se nada pomoći
Arijan se nada da će dobri ljudi imati više sluha i obezbijediti posao njemu ili nekome od njegove braće.
- Kada bi se neko od mojih ukućana i zaposlio negdje ja bih rado išao u školu, učio da pišem i čitam. Nakon obaveza u školi, kada bih napisao domaći i naučio gradivo ostalo bi mi dosta vremena da obiđem grad i zaradim koji euro, kako bih poboljšao budžet porodice, priča Arijan.